Liburnija je naziv za područje koje je naseljavalo drevno ilirsko pleme Liburni. Oblast se prostirala duž sjeveroistočne obale Jadranskog mora, na području današnje Hrvatske. Arheolozi su definirali regiju materijalne kulture Liburna u sjevernoj Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Kvarneru i istočnoj Istri.

​​1. Klasična Liburnija 

Liburnijska kulturna grupa razvila se na kraju brončanog doba na primorju i na brojnim otocima Jadranskog mora. Njene kontinentalne granice bile su obilježene rijekama Rašom, Zrmanjom i Krkom (Arsia, Tedanius i Titius), planinama Učkom, vrhovima Velebita (Mons Baebius) i  Gorskim Kotarom. Liburnijska kultura imala jasne karakteristike i razlikovala se znatno od onih njenih susjeda, što je rezultat geografske izolacije ovog područja. Liburni su bili vješti pomorci, što im je omogućilo povezivanje sa otocima Hvarom i Lastovom u središnjem Jadranu, ali i sa Krfom (8. stoljeće pr. Kr.) u Jonskom moru, a imali su svoje kolonije i na zapadnoj obali Jadranskog mora. Liburni su imali nadmoć nad otocima jadranskog arhipelaga (Hvar, Brač, Vis, Lastovo, itd) čime su ostvarili kontrolu nad plovnim putevima prema jugu. U 6. stoljeću pr. Kr.  njihova dominacija jadranskim obalama počela se smanjivati. Liburni su izgubili svoje trgovačke kolonije na Apeninskom poluotoku nakon invazije Umbra i Gala. U 5. stoljeću pr. Kr.  grčka kolonizacija je zahvatila otoke srednjeg jadrana, odakle su Liburni postepeno potiskivani. Liburni su svoju teritoriju u 4. stoljeću pr. Kr. proširili prema sjeveru, na Kvarnerski arhipelag i istočnu obalu Istre od rijeke Raše do Preluka, kojima su prije njih vladali Japodi. 

​ 2. Rimska Liburnija

Liburni su izgubili svoju slobodu i Liburnija je postala dijelom rimske provincije Dalmacije u prvom stoljeću pr. Kr. Na rijeci Krki je osnovan rimski vojni logor. Liburnijska pomorska tradicija je ostala očuvana, ali je prilagođena trgovini u novim okolnostima. To je doprinijelo ekonomskom i kulturnom procvatu liburnijskih luka i gradova. Uprkos prisutnom procesu romanizacije, koji je posebno pogodio neke od većih gradova, u Liburniji su ostali sačuvani običaji, kultovi, tipični pogrebni spomenici (Liburnijski kipovi poput Venere Anzotice otkrivene u Ninu), imena, itd.

​Anzotica [anzo'tika], liburnska božica koja je u rimsko doba izjednačena s Venerom. U Ninu su otkrivena dva votivna natpisa na kojima se spominje Enzotica, odnosno Venus Anzotica, kao i kip te božice u društvu boga Prijapa. Pretpostavlja se da su svi ti spomenici pripadali svetištu te božice.

Asseria je rimski municipij koji je nastao na liburnskoj gradini, na mjestu današnjega Podgrađa kod Benkovca. 
U Asseriji je djelovala radionica liburnskih cippusa.

​​3. Srednjovjekovna Liburnija

​Nakon pada Rimskog carstva Liburnijom i Dalmacijom su vladali Ostrogoti, čija vladavina je trajala šest decenija.
​
4.000 godina naseljenosti 
Važniji drevni liburnijski gradovi, mnogi od njih naseljeni još u predantičko doba, jesu:

• u primorju: Labin (Albona/Alvona), Plomin (Flanona), Lauriana (Lovran), Trsat/Rijeka (Tarsatica), Senj (Senia), Sv. Juraj (Lopsica), Stinica (Ortopla), Karlobag (Vegium), Starigrad (Argyruntum), Karin (Corinium), Nin (Aenona) i Zadar (Iader/Iadera);
• u zaleđu: Kruševo kod Obrovca (Clambetae), Podgrađe kod Benkovca (Asseria), Šupljaja kod Kistanja (Burnum), Bribir kod Skradina (Varvaria) i Skradin (Scardona);
• na otočju: Osor (Absorus) i Cres (Crexi) na otočju Cres-Lošinj (Absyrtides), Krk (Curicum) i Omišalj (Fulfinum) na otoku Krku (Curictae) te gradovi Rab (Arba) i Pag (Pamodus) na istoimenim otocima.

Glagoljica 
Glagoljica je slavensko pismo koje izmisliše Sveta Braća Čiril i Metod (9. st.) kako bi preveli svete knjige na staroslavenski jezik. Hrvati uz Jadransko more prihvaćaju, čuvaju i njeguju tijekom stoljeća to pismo kao jedan od simbola svoje samosvojnosti i neovisnosti.

Bašćanska ploča 
Jedan od najstarijih spomenika hrvatskoga jezika (oko 1100.) jest Bašćanska ploča. Na kamenoj je ploči glagoljicom zapisan tekst darovnice hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Ostali najstariji hrvatski glagoljski natpisi (11.?2. st.) nalaze se odreda na liburnijskom području: Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, Jurandvorski ulomci i Senjska ploča.

​Narječja hrvatskoga jezika 
Područje Liburnije, točnije prostor općine Fužine u Gorskom kotaru, područje je na kojemu se sva tri službena narječja hrvatskoga jezika štokavski (Lič), čakavski (Benkovac Fužinski) i kajkavski (Fužine) međusobno susreću u govoru autohtonog stanovništva.

​Tradicija prava i lokalne samouprave 
Jedno od temeljnih obilježja Liburnije jest i tradicija prava i lokalne samouprave. Jedino su se tu gradski statuti izdavali na hrvatskome jeziku i pisali domaćim pismom - glagoljicom. 
Vinodolski zakonik, zbornik pravnih uredaba i propisa, sastavljen 6. siječnja 1288. u Novom Vinodolskom, važan je spomenik staroga hrvatskog običajnog prava koji živo rasvjetljava proces feudalizacije u Liburniji i Hrvatskoj. Pisan je čakavskim narječjem i glagoljicom, a uređuje položaj i prava devet vinodolskih općina (Novigrad, Ledenice, Bribir, Griľane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik) prema knezovima krčkim (Frankopanima). 
Osim vinodolskih, stare statute imali su i drugi liburnijski gradovi, primjerice Krk (1300.?), Cres (1332.), Senj (1388.), Vrbnik (1388.) te gradovi Kastavštine (Kastav, Veprinac i Mošćenice, 15.-16. st.).

Bogoslužje na hrvatskome jeziku 
Prva hrvatska narodna biskupija osnovana je u liburnijskome Ninu 879. godine. Nakon prosvjeda latinskih biskupa ukinuta je odlukom crkvenog sabora u Splitu 928. godine čime je formalno zabranjeno bogoslužje na hrvatskome jeziku (glagoljanje). 
Usprkos zabrani, bogoslužje na hrvatskome jeziku zadržalo se na liburnijskom području, posebice na području krčke i senjske biskupije. Na koncu, u strahu od širenja bogumilske (patarenske) vjere u Hrvatskoj, papa Inocencije IV. dopustio je 1248. godine senjskome biskupu Filipu uporabu hrvatske liturgije i glagoljice. Time je prije 770 godina hrvatski jezik, uz latinski, starogrčki i hebrejski, postao četvrtim (i jedinim živim) službeno dopuštenim jezikom Rimokatoličke crkve.

​Tiskarstvo 
Nedugo nakon Gutenberga (1455.), na području Liburnije tiskaju su prve hrvatske inkunabule, i to glagoljicom: u Kosinju u Lici (1483., 1491.) i Senju (1494., 1496.), a u 16. stoljeću glagoljske se knjige tiskaju u Senju (1507.?508.) i Rijeci (1530.?531.)

Blaž Baromić - osnivatelj prve poznate hrvatske glagoljske tiskare u Senju.
Pretpostavlja se da se rodio prije 1450. u Vrbniku na Krku koji je u to doba jedno od naših najvećih glagoljičkih središta.